×
Sastavljanje učinkovite obrambene rešenja za bespilotne letjelice znači gomilanje različitih metoda otkrivanja koji rade zajedno kako bi dali potpunu pokrivenost i rano upozorenje. Radarski sustavi imaju dobar domet i mogu vidjeti i u lošem vremenu, snimajući reflektove objekata udaljenih 10 kilometara. Onda su tu RF skeneri koji prepoznaju stvarne komunikacijske signale između dronova i njihovih upravljača. U međuvremenu, elektro-optički i infracrveni senzori dolaze u igru kada trebamo vizualni dokaz, koristeći umjetnu inteligenciju da prepoznaju što izgleda kao oblik bespilotne letjelice ili zauzimaju toplinske uzorke jedinstvene za leteće uređaje. Kada sve te tehnološke komponente rade ruku pod ruku, radar će prvo uočiti stvari, RF će otkriti kakav je to signal, a EO/IR će potvrditi točno ono što gledamo. Rezultat će biti mnogo veća šansa da uhvatimo neželjene bespilotne letjelice prije nego što izazovu probleme. Ovaj slojeviti pristup smanjuje one dosadne praznine gdje ništa ne radi kako treba, bilo zbog pejzažnih karakteristika, kišnih oluja ili drugih sloznih situacija koje bi mogle prevariti jednostavnije sustave. Za sigurnosne timove koji se bave osjetljivim područjima, ovakva postavka zaista čini liniju fronta protiv neovlaštenog zračnog upada.
Gradovi stvaraju razne lažne alarme za sigurnosne sustave - recimo odrazove zgrada koji odbijaju, čopori ptica koje lete pored njih, slučajno plutajuće balone ili obični stari smeće koje puše u vjetru. Tu je gdje fuzija senzora dolazi u korist. Sistem provjerava stvari iz više uglova odjednom. Radar uočava kretanje i udaljenost, RF tehnologija traži stvarne kontrolne signale koji se šalju, dok akustični senzori ili te infracrvene kamere snimaju dodatne detalje poput prepoznatljivog brbljanja lopatica helikoptera ili oblika zrakoplova. Akustični senzori sjaje izbliza kada radar postaje nejasan i radio signali se izgube u gradskom neredu. Pametni softver provjerava sve ove podatke u stvarnom vremenu, upoređujući kako se nešto kreće, kakve signale emitira i gdje se pojavljuje u usporedbi s onim što znamo o bezopasnim stvarima i potencijalnim prijetnjama. Cijeli proces smanjuje lažne alarme za više od polovice u gužvim urbanim područjima, tako da se sigurnosni ljudi mogu zapravo koncentrirati na stvarne probleme umjesto da cijeli dan juriju duhove.
Današnja tehnologija obrane bespilotnih letjelica u velikoj mjeri se oslanja na AI kako bi sve te sirove informacije senzora pretvorili u nešto što sigurnosni timovi mogu iskoristiti. Modeli strojnog učenja iza ovih stvari dobivaju svoje obuke iz prilično čvrstih izvora. Razmislite o stvarima poput pravila za klasifikaciju UAV-a američkog Ministarstva obrane, onih FAA Part 107 veličina kategorija koje svi znamo (Grupe 1 do 3), plus razne baze podataka otvorenog koda koje prate poznate prijetnje. Ovi sustavi gledaju na više faktora kada pokušavaju shvatiti s kakvom su dronom u pitanju. Oni provjeravaju radarske znakove, analiziraju kako se radio signali moduliraju i ispituju vizualne karakteristike koje snimaju elektro-optički ili infracrveni senzori. Mogu razlikovati potrošački model kao DJI Mavic od nečega mnogo više, kao što je vojna municija. Terenski testovi provedeni prema NATO STANAG 4671 standardima pokazali su da su ove obrambene sisteme dostigle 95,2% točnosti čak i u složenim okruženjima gdje mnogi drugi signali mogu zbuniti stvari. Ali što ih čini zaista učinkovitim? Komponenta analize ponašanja. Sustavi promatraju kako dronovi zapravo lete - ako počnu visio u blizini sigurnih područja ili napraviti nagle promjene visine - i uspoređuju te obrasce s povijesnim podacima o sumnjivom ponašanju. To omogućuje operateru da dobije rane upozorenja o potencijalnim prijetnjama mnogo prije nego što netko mora ručno pregledati snimke.
Različiti ulazi senzora okupljaju se u ove integrirane platforme za zapovijedanje i kontrolu (C2) koje djeluju kao središnji živčani sustav za operacije. Radarski sustavi rade zajedno s RF detektorima i EO/IR senzorima kako bi svoje protok podataka slali u fuzijske motore koji slijede standarde JDL razine 2. To znači da možemo precizno pratiti lokaciju mete sa manje od pola sekunde kašnjenja između otkrivanja i obrade. Sistem automatski rangira potencijalne prijetnje na temelju nekoliko faktora uključujući brzinu, udaljenost od vrijednih sredstava, koliko je siguran u ono što vidi, i da li nešto leti tamo gdje ne bi trebalo. Kada nešto izgleda jako loše, sustav ili predaje kontrolu obrambenim mjerama ili pokazuje upozorenja ljudima koji rade na konzoli pomoću korisnih vizualnih preklapanja koji pokazuju točno što se događa. Sve ove automatizirane stvari dramatično smanjuju vrijeme odgovora, s oko 12 sekundi kada se radi ručno na nešto više od 3 sekunde. I unatoč svim tim brzim akcijama, sve se još uvijek pridržava FAA pravila o upravljanju zračnim prostorom i međunarodnim radio frekvencijskim propisima.
RF ometanje radi slanjem puno nasumičnih radio valova koji se miješaju s načinom na koji se droni komuniciraju i šalju podatke. GPS falsifikacija je drugačija, u osnovi prevari navigacijski sustav dronova da misli da je negdje drugdje šaljući lažne satelitske signale. Obje metode su pokazale da dobro rade na običnim dronovima. Ministarstvo unutarnje sigurnosti je provelo neke testove i otkrilo da oko 87% ovih dronova koje su kupili u trgovini prestaju raditi kada su izloženi tim tehnikama dok su u vidnom dometu. Ali tu su velika pravna pitanja. Federalna komisija za komunikacije ne dopušta ljudima da namjerno blokiraju signale u američkom zračnom prostoru jer to može uzrokovati ozbiljne probleme za stvari poput hitnih službi, navigacije aviona, pa čak i bolničke opreme. GPS falsifikacija nije mnogo bolja jer može poremetiti točno vrijeme koje banke i mobilni stolovi koriste. Za svakoga tko želi odgovorno koristiti te tehnologije potrebna su posebna dopuštenja, stalni nadzor radio frekvencija i rezervni planovi. To se posebno odnosi na novije bespilotne letjelice koje ne zavise od tradicionalnih radio ili GPS signala, već umjesto toga koriste kamere ili unutarnje senzore kako bi otkrile gdje se nalaze.
Mekanika ubistava ne uvijek radi, pogotovo kada su neprijateljske namjere jasne. To je mjesto gdje visoko energetski laseri dolaze u korist. Ovi sustavi rade na talasnim dužinama koje su sigurne za ljudski pogled i mogu isporučiti nekoliko kilovata izravno na svoje mete. Za samo tri sekunde mogu onesposobiti pogonske sustave ili komponente avionske elektronike bez nanošenja mnogo štete okolnim područjima. Kada se nešto mora odmah fizički zaustaviti, operateri raspoređuju bespilotne letjelice koje nose mreže ili lansiraju vođene kinetičke projektile koji ispunjavaju sigurnosne zahtjeve ISO 21384-3. Ova rješenja koja su teža od udara obično zaustavljaju premještanje prijetnji više od 90 posto vremena, iako stvaraju neke izazove pri predviđanju obrazaca otpada i uspostavljanju ograničenog zračnog prostora u gradovima. Prema vojnim smjernicama iz Direktive 3000.09 Ministarstva obrane, ove obrane se koriste samo protiv potvrđenih neprijateljskih subjekata koji pokazuju karakteristike napada poput nošenja oružja ili ulaženja u zabranjene zone. Drže ih kao posljednju opciju nakon što su sve blaže obrambene mjere propale ili se pokazale nedovoljne.
Primarne metode koje se koriste za otkrivanje bespilotnih letjelica uključuju radarske sustave, RF skenere i elektro-optičke i infracrvene senzore.
AI pomaže u klasifikaciji bespilotnih letjelica analizirom sirovih podataka senzora, identifikacijom tipa, veličine i ponašanja bespilotnih letjelica i uspoređivanjem tih uzoraka s povijesnim podacima o prijetnjama.
Pravna pitanja s RF ometanjem uključuju potencijalne poremećaje hitnih službi, navigacije zrakoplova i bolničke opreme. GPS falsifikacija može utjecati na bitne sisteme kao što su bankarske i mobilne mreže.
Laser sistemi i kinetički presretači se koriste kada su neprijateljske namjere dronova jasne, djelujući kao posljednje sredstvo za onemogućivanje ili uništavanje dronova koji predstavljaju neposrednu prijetnju.
